Pages

utorak, 31. siječnja 2012.

Ponešto o ljubavi


''Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje, i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam''
(1. Korinćanima 13, 2)

Svijet sada, možda više nego ikada prije, treba istinsko svjedočanstvo kršćanskog života. Sada, kad se sve moralne i tradicionalne vrijednosti ''reorganiziraju'', kada se s njima ismijava i kada čak i religija sve više postaje žrtva relativizma, a interesantno je i zastrašujuće da osnovni izgovor za sve to postaje riječ ''ljubav''. Ta riječ postaje izgovor i za laž, spletke, prevare, izdaje, sebičnost, iskorištavanje, oholost... čak i mržnju. Dakle, sve ono što ona u stvari nije. Ponekad ostajemo nemoćni gledajući kako se ta riječ pervertira, minimizira i svodi na neka primitivna osjećanja, pa čak izlazi i iz tih okvira i u mnogo čemu spušta samo na razinu seksualnih nagona. Zar je moguće da čovjek čiji intelekt se razvija, usljed čega dolazi do novih socijalnih, tehnoloških i znanstvenih dostignuća, svoja osjećanja sve više minimizira i zanemaruje onu unutrašnju dubinu ljubavi dajući naglasak na ono izvanjsko, ono tjelesno.

Mi kršćani ovdje imamo poseban zadatak. Sveto Pismo jasno naglašava da smo pozvani i poslani širiti ljubav i to onu istinsku ljubav iz dubine duše, iz dubine srca, međutim to nije lako. Mnogi kršćani ili oni koji sebe tako zovu pali su također pod utjecaj današnjih trendova i zabluda. Zanemaruje se Riječ Božja, volja Božja, ljubav Božja, a kao alternativa preuzima se riječ i volja materijalizma i sebičnosti. U ime ''ljubavi'' (ne)svjesno odabiremo grijeh, stavljamo ga ispred Boga, a znamo da u kući Božjoj mjesta za grijeh nema. Pitanje je onda kome se dajemo i kakva je to ljubav i da li je to ljubav uopće ili nešta drugo? U svom cvatu te ljubavi ''ovog svijeta'' da li se zapitamo odkud toliko apatije, bijesa, straha boli... Je li možda upravo ''ona'' uzrok tome?

Filozofija je također, još jedan pogrešan pogled ka kršćanstvu. Nije Isus bio filozof nego praktičar. Cijelo kršćanstvo je ušlo u krizu onda, kada je iz prakse počelo da se pretvara u filozofiju. Pogled na djelovanje pojedinih kršćanskih teologa je dovoljan dokaz za to. Kako i zašto su se ti ljudi, obdareni izuzetnom duhovnom spoznajom, umjesto njene primjene u pastoralu odlučili zatvoriti u teoriju, svodeći svoje djelovanje na filozofsko-teološke knjige i predavanja puna riječi koje većina vjernika u potpunosti ni ne razumije? Neki, kao da Isusovo naučavanje polako pokušavaju, na neki način, diskreditirati na obično filozofiranje, stavljajući ga rame uz rame uz velike svjetske filozofe. Pa otud među kršćanima i Nietzscheovo ''svoga neprijatelja treba tražiti '', umjesto Kristovo ''ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga''. Ni u kom slučaju ne želim sada govoriti protiv filozofije kao discipline koja ima svoju izuzetnu ulogu, ali Isus je živi Bog, a ne ''mrtvo slovo na papiru'', a Isus ne samo da propovijeda ljubav, On jeste ljubav. Ivan Apostol nam jasno kaže: ''Koji ne ljubi, ne poznaje Boga, jer je Bog ljubav'' (1. Ivanova 4,8). Da, Bog je ljubav, dano nam je da znamo, pa zašto onda ljubav tražimo izvan njega?

[ zbog duljine teksta nastavak iza linka ali vrijedi ga kliknuti :) ]

Mahatma Gandhi je jednom prilikom izjavio: ''ja volim vašeg Krista, ali ne volim vaše kršćane jer su vaši kršćani tako drugačiji od vašeg Krista''. Koliko god se mi ''kršćani'' gnušali ove izjave, moramo priznati da u njoj ima istine. Uvijek će se naravno naći i netko pa spomenuti Majku Terezu ili neku drugu ličnost kao primjer istinske svjetlosti Božje i onoga preuzvišenog ideala koji glasi: ''živjeti Kristovo Evanđelje u suvremenom svijetu''. Hvala Bogu, bilo je i ima još i tako svetih i sretnih ljudi, međutim gdje smo tu ''mi''? Ja i ti koji ovo čitaš? Jesmo li mi jedni od njih ili ?
Sjetimo se prve crkve. Kakvoj li su samo strašnoj torturi ti ljudi bili izloženi. Trpjeli su progone, mučenja, ubijani na najmonstrouznije moguće načine, službe su obavljali po katakombama, pećinama, šumama, pustinjama... Trpjeli su mnogo, a samo zato što su vjerovali i živjeli po načelima Evanđelja. To je bio njihov jedini ''grijeh'', jer je svatko u njima mogao prepoznati ljubav Kristovu. Ne možemo, a da se ne zapitamo odakle im tolika snaga i odanost Kristu. Naravno, na prvom mjestu u bezuvjetnoj vjeri u Gospodina, ali i ljubavi koja je nudila nešto sasvim drugo, nešto toliko drugačije od svega što su ikada prije vidjeli, čuli ili doživjeli, te u zajedništvu jedni sa drugima.

S obzirom da je Bog ljubav, ona je dakle puno složenija stvar od onoga što nam se danas ''servira''. Jedna od najjačih karakteristika ljubavi je opraštanje. Upravo je opraštanje snažno ugrađeno i u temelj kršćanske vjere. Gospodin je na križu oprostio onima koji su Ga nevinog optužili, osudili, mučili i na kraju ubili. Međutim, Njegovo uskrsnuće od mrtvih donijelo je novu univerzalnu dimenziju tom oprostu. On dolazi potpuno rasterećen i oprašta i Šimunu Petru, prijatelju i učeniku. Petar Ga je tri puta zanijekao, a Isus mu tri puta oprašta (Ivan 21, 15-18).
Nikako se ne može, niti smije zaboraviti ni onaj prizor iz Ivanovog Evanđelja, kada pismoznanci i farizeji dovode ženu zatečenu u preljubu pred Isusa, tražeći dopuštenje da je kamenuju. I mi se često tako ponašamo. Odaberemo žrtvu, uperimo oči u nju i u njene grijehe, ali sebe ne vidimo. Svoje grijehe ne gledamo, samo tuđe. Isus je prvo nešto pisao po pijesku (tradicionalno se vjeruje, a s tim se slaže i većina teologa, da je pisao 10 Božjih zapovjedi), a onda je tim pismoznancima, farizejima i narodu koji se skupio poručio; ''Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju'' (Ivan 8, 7). Svjesni da su i oni grešnici svi su se razbježali. Ta je poruka univerzalna i odnosi se i na sve nas. Moramo postati svjesni da smo i mi grešni i da nam Bog oprašta, ali isto tako i mi moramo opraštati drugima. Jedno bez drugog nam na kraju krajeva Bog ni ne dozvoljava; ''Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim'' (Matej 6, 12 i Luka 11. 4). Nekako prečesto se mi ponašamo baš kao sluga iz ''Prispodobe o okrutnom dužniku'', koju nalazimo u Matejevom Evanđelju. Čovjek koji neposredno nakon što mu je njegov gospodar otpustio veliki dug, hvata za vrat svog dužnika zbog mnogo manjeg iznosa novca (Matej 18, 23-35). Da, često smo i mi upravo takvi. Okrutni i nezahvalni.

Druga ništa manje značajna karakteristika ljubavi je poniznost. Ovolika razmetnost i arogancija ne bi smjeli imati mjesta u životu jednog kršćanina, ali na žalost veoma često ih upravo tamo nalazimo. Uzmimo za primjer Majku Terezu iz Kalkute, ona nikada ni s kim nije bila u konfliktu. Kako je to uspjela? Tako, što je pustila da njenim životom upravlja vjernost Kristu i vjera u Boga, a ne impulsivni nagoni. Prisjetit ćemo se za trenutak jednog veličanstvenog kršćanskog primjera iz Egipta. Koptski svećenik o. Samaan Ibrahim se nakon svog svećeničkog ređenja uputio među najsiromašnija i najugroženija ljudska bića u toj zemlji. Otišao je na veliku deponiju smeća, gdje na tisuće ljudi svakodnevno kopa, tražeći nešto što bi mogli preprodati i tako zaraditi ponešto novca da bi prehranili obitelji. Umjesto neke sasvim normalne župe, gdje bi po pravilu bio raspoređen, odlučio je ostati, živjeti i raditi među tim ljudima i tu započeti svoj pastoral. U Egiptu je svaki oblik javnog propovjedanja kršćanske vjere među muslimanima zabranjeno, čak i strogo kažnjivo od strane (muslimanske) vlasti, tako da je on svoje djelovanje bio prisiljen ograničiti na prisutnost i svjedočenje Evanđelja životom. Ljudi su počeli prilaziti njemu i ubrzo je tu napravio veliku zajednicu. Sličnim putem krenula je i francuska katolička redovnica s. Emmanuelle Cinquin. Te ljude su, rekli bismo svi zaboravili. Svi osim Boga. On im je poslao ljude poput o. Samaana Ibrahima i s. Emmanuelle, da im pokaže da ih nije napustio. Ponekada naša poniznost, iskrenost, suosjećanje i ljubav, pa makar i u tišini, mogu učiniti više nego tisuće praznih riječi. Ljudima treba prići, pogledati ih u oči i pokušati razumjeti. Tako je i Krist činio, tako su i apostoli činili, tako bi i mi trebali činiti. Jedan banalan primjer je i naša sklonost nečemu ''ekskluzivnom'', nečemu što nam zaokuplja pažnju, mada nas to često zna i odvući od stvarne poruke i biti onoga što treba da slijedimo.

Svećenici kao službenici Božji često su u centru pažnje, a najviše oni koji se ističu svojim istupima u javnosti. One koji se uzvisuju grlom i nastupom što samo po sebi ne mora biti loše, ali šta ako umjesto takvog crkvenog službenika imamo nekog mirnog, osjećajnog starca, koji još uz to i muca i nikada ne galami, ne prepire se ni s kim, jako je blag, tih, sve radi polako i staloženo... Tko bi slušao njega? Rijetko tko. Upravo zato što je takav, miran i ponizan, nije nam interesantan. To je problem. Mi volimo cirkus, spektakl. Nešto što će nas uzbuditi, podići razinu adrenalina u krvi. Nešto veličanstveno, što neće biti dosadno, a poniznost je očigledno dosadna. Međutim, jeli baš to ono što Gospodin od nas želi? Da sami sebe riječima toliko uzvisimo? Nije; ''Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri!'' (Rimljanima 12, 16). Koji je to ''galamđija'' ikada promjenio svijet na bolje, učinio nešto po ćemu će ga ljudi pamtiti kao ''velikog kršćanina''? Koliko li je samo bilo kojekakvih ''urlajućih'' propovjednika u dvanaestom stoljeću, ali jeli i jedan od njih ostao upamćen više od sv. Franje Asiškog, koji je bio blag i ponizan? Nije. Koliko li ih je bilo u dvadesetom stoljeću? Na tisuće, ali tko je ostao upamćen? Tko je mijenjao svijet? Majka Tereza i ljudi poput nje. Tiha i mirna žena koja je Kristovo Evanđelje živjela srcem, dušom i tijelom, a ne samo glasom i javnim nastupima.

''Ne pružaj misao u praznu daljinu. Uza te Bog je, otvori sva čula'', napisao je poznati bosanskohercegovački pjesnik Antun Branko Šimić. Otvorenost i povjerenje, upravo je to ono što nam nedostaje. Bog mora biti više prisutan u našim mislima, srcima... životu općenito, a ne samo u riječima. Nema razloga za brigu. Bog je uz nas. Čak i onda, kada mislimo da smo ostavljeni, izgubljeni, prepušteni sami sebi. On je uz nas. Baš kao što i Šimić u ovoj istoj, prelijepoj pjesmi kaže; ''Uza te Bog je uvijek u blizini. U stvarima oko tebe, u zvuku i muku''. Moramo mu vjerovati. On je bio, jeste i bit će uvijek uz nas, i u ''zvuku'' i u ''muku'', u svakoj prilici i neprilici. Čak i onda kada mi njega napustimo, Bog ne napušta nas. To zauvijek moramo imati na umu. Nismo sami.

Ljubav je također i povjerenje. Koliko nam danas baš to treba. Teško danas ljudima vjerujemo, teško im puštamo da nam se približe. Odbijamo od sebe ljude koji nas vole kao da je to neko zlo koje će nam nauditi. Čak i onim osobama za koje znamo da nam čistog srca svoju ljubav nude mi na neki način zatvaramo vrata. Danas je jako teško vjerovati nekomu, a u isto vrijeme želimo da svi nama vjeruju, da svi imaju povjerenje u nas. Često se zna reči ‘’vjerujem u Boga, a bježim od ljudi’’. Pa zar je to Bog od nas htio? Kakva je to onda vjera? I sam Isus nam jasno kaže da ljubimo i Boga, ali i svoje bližnje. Pogledajmo kakav je zadatak Isus apostolima dao, kakav zadatak i nama daje. On vjeruje u nas. On ima povjerenje u nas, a mi ako vjerujemo u Njega trebali bi više vjerovati i jedni drugima. Naravno da se treba čuvati zlobnih ljudi i licemjera, ali moramo vjerovati da se svaki čovjek može promjeniti. Dajmo jedni drugima šansu.

Još jedna vrlo važna karakteristika ljubavi je žrtva. Koliko je važna pokazao nam je i sam Gospodin i to sopstvenim primjerom; ''Uistinu, Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni'' (Ivan 3, 16). Dakako, ne trebamo sada na žrtvu gledati nužno samo kao na odricanje od vlastitog života, nego i bilo kakvo odricanje iz ''čista srca i duše'' u nečiju drugu korist . Ako je naš Gospodin, Isus Krist mogao podnijeti toliku žrtvu za nas sve, zašto i mi ne bismo mogli barem nešto učiniti jedni za druge. Pavao kaže; ''Svaki od nas neka ugađa bližnjemu u njegovu korist, za dobro'' (Rimljanima 15, 2). Sasvim je logična povezanost žrtve s ljubavlju. Mnogi teoretičari samu ljubav opisuju kao potpunu predanost cijeloga sebe drugome. Gospodin je predao sebe na križ radi nas, a ''Bog je ljubav''. To sve objašnjava. Postoji ona stara narodna izreka '’Kada volimo najbliži smo Bogu''. Međutim, mi ne volimo. Ne puštamo Boga da sudi, nego to mi pokušavamo činiti. Sin Božji, Isus Krist odlazi na križ da ''ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne''. Isus nas spašava i daje nam život vječni jer vjerujemo u njega.

Bog je ljubav. To uvijek moramo imati na umu. Isus Krist nam poručuje; ''Ja sam put, istina i život'' (Ivan 14, 6), a Isus je Bog; ''Ja i Otac jedno smo'' (Ivan 10, 30). Možemo Ga, dakle slijediti samo ljubavlju. Bez toga sve gubi smisao. Na nama je sada da odbacimo predrasude, oholost, nepovjerenje i sve ono što nam mračni gospodar materijalnog svijeta nameće. Jer ‘’nismo mi od ovoga svijeta’’. Točnije, ne bi trebali to biti. Mi slijedimo Kralja čije kraljevstvo nije limitirano ni prostornim, ni vremenskim, ni bilo kakvim drugim granicama. On je bio oduvijek, jeste sada, i bit će zauvjek. On je naš milosrdni i samilosni Otac koji prašta sva naša lutanja i poziva nas natrag u svoj zagrljaj.

Isusov apostol i evanđelist Ivan Ga definira ljubavlju, a najveći dokaz te ljubavi je sklad između Njegovih triju osobnosti: Oca, Sina i Duha Svetoga. On je trojstven, a opet je samo jedan. Mi koji Ga slijedimo pozvani smo biti kao i On, jedno. To možemo samo ako i mi postanemo ono što smo od početka trebali biti, a to je ljubav. Zlo vreba svakoga od nas. Moramo se odreči mržnje koja nas uništava. Ne smijemo bježati od nje, niti je pokušati ignorirati, nego se moramo suočiti sa njom i pobijediti je. Nemamo se čega bojati. Gospodin je uz nas. Sa vjerom u Krista u našim srcima, sa riječima Kristovim u našim mislima, sa imenom Kristovim na našim usnama i sa ljubavlju Kristovom u našim djelima i u svemu što činimo u životu, mi možemo promijeniti svijet.


Vladimir Fučec

.

1 komentar:

Anonimno kaže...

Tekst je beton!