Pages

subota, 12. svibnja 2012.

Grandiozna građevina




Grandiozna građevina. Zamišljena  harmonija prostora, a čarolija bi se trebala dogoditi prilikom prelaska dnevnog svjetla u tamu. Puno stakla. Željezo, a ponosno je ukomponirano puno novog modernog materijala.  Visoki lukovi izvučeni u detalju.

„Izvrsno,“ rekoh: „Ali moj Krist mora biti u centru crkve jer vidim svašta nešto, a ništa konkretno na tom djelu što bi trebao sličiti oltaru.“

„Hm, to je problem, zamišljene su stolice na oltaru. Nizale bi se hijerarhijski po činu i stanju, plus prekrasno se uklapaju za dugačkim stolom sve crveno i u paru.“

Da lijepo se uklapaju složih se, ali moj Krist mora biti u centru, a ne čovjek ponovno sam zaključio.

„Nego puno je otvorena prostora, nikako nemogu shvatiti gdje je predviđen križ. On je u pravilu uvjek baš tamo u centru podignut.“

 „E vidiš to je ono najvažnije. Križ bi poremetio svaku mirnoću i ravnotežu, a pogotovo smirujuću sliku prozora na vertikali.“ 

„Ali križ jest ravnoteža i po horizontali i vertikali, predstava najsmirenijeg čovjeka ikad prikazanog u takvom stanju,“ odvratih.

„Ma zaista jest ali to bi nam skroz poremetilo ideju prelaska svjetla u tamu.“

Pomislih, Bože budaletine,  za časne slike ni pitati neću. No moj sugovornik arhitekt me sam već prekinu zaključkom: „Sigurno se pitaš za umjetnički odnosno slikovni prikaz“ „Da jesam, samo one vjerovatno nisu predviđene“  rekoh. 

„Da kako si znao“ oduševljeno me upita? 

Odmahnuh rukom. No on je već nastavio, kako su predvidjeli stalke za izlaganje umjetničkih djela umjesto stalne postavke, jer šteta je da ovakav prostor ne bude iskorišten i za druge aktivnosti. Sam je zaključio kako je to i genijalna ideja na koju je došao sa čak skupinom kolega. 

Pokušah se pobunit mišljenjem kako liturgijska umjetnost ne bi trebala biti radi umjetnosti već radi uzvišenijeg cillja. No za mog sugovornika su to već bile sfere koje nije mogao razumjeti pa je već objašnjavao harmoniju i sklad stolica koje su trebale biti poredane u jednom dugačkom valu koji bi se naizgled njihao po prostoru, a spajao se  sa stolicama na oltaru. Međutim neki redovi su skroz uopće izgubili vidik prema tome prostoru što bi trebao ličit oltaru, no to očito nije bio problem. Važno je da izgleda kao barka na valu.

Nakon oduševljene prezentacije oči uprte u me u iščekivanju kritika. Izvadih iz đepa mobitel i pokazah mu šutke sličicu kapele od pet kvadrata što već stoljećima stoji gore u jednom gaju. I Žrtvenik bijaše obučen za još jednu Žrtvu, čak će po običaju davnom i milodare kupit „Na čast Oltaru“

Gledajuć sliku reče: „Nikad ni jedan arhitekt nije i neće nadmašiti djelo što ga je učinio ovaj narodni majstor. On je se morao voditi idejom većom od prelaska svjetla u tamu. Ja sam tražio smiraj i harmoniju prostora, no kako otkriti element koji takvo što daje?“ 

I zaista bijaše to grandiozna građevina i prekrasni lukovi iscrtani čak i u detalju. Samo imala je jednu jedinu ali temeljnu manu, Krist nije nikako bio ucrtan u planu. I složismo se: Bit će to izvrsna koncertna dvorana. 

(Miroslav Novaković)


.
 



4 komentara:

Anonimno kaže...

Svaka čast autoru! Grandiozno! I pustih suzu mnogu jer ne bi mjesta Kristovu oltaru! Već samo nekom običnom, vrtnom astalu!
Predobro sročeno o problematici moderne sakralne arhitekture!
Premnoga hvala!
Jole

H kaže...

Nekad nažalost mnogi grade crkve u kojima će liturgijska namjena biti samo nešto sporedno... u njima se drže kojekakve tribine, koncerti, predstave nerijetko i politički skupovi...
u tom slučaju križevi, svete slike i kipovi smetaju, pa je po njihovom mišljenju bolje umjesto sakralnog prostora obilježenog kršćanskim simbolima, napraviti neku multimedijalnu dvoranu koja bi mogla služit za razne svrhe.

moderno s oprezom kaže...

Što se tiče moderne arhitekture mišljenja sam da bi trebalo ići u korak s vremenom, dakle ako je moderno nek bude moderno, međutim aposlutno se slažem s autorom ovog teksta. Pročitao sam tekst nekoliko puta i moram da gospodinu Miroslavu čestitam na zapažanju. Ako je nešto moderno to ne znači da iz tog modernog trebamo izbaciti Krista. Pa pogledajmo romaniku,gotiku, barok i druga razdoblja u unutrašnjosti crkve ništa se nije mijenjalo bitno. Krist je bio tu gdje treba biti, dakle u centru, ali danas pod krinkom moderne sakralne umjetnosti izbacuje se sve iz crkava s namjenom da to budu prostorije za različite namjene, a vjernicima se ostavlja da gledaju u neka preljevanja svjetla i boja gdje bi navodno trebali vidjet križ.
Svaka čast na tekstu, svaka čast na blogu.
BBL

pogledunazad kaže...

Odlčan post. Slažem se sa svime. Ovo me je posjetilo na jednu scenu sa splitskog područja kad su se raspisivali natječaji za nove crkve. Komisija koja je pregledavala radove upita arhitekta (muslimana po ispovijesti) "Ma, reci ti nama zašto je svetohranište visoko 5 metara", a on će njima "Koliko vi to puta godišnje koristite". Taj mali događaj pokazuje tko se sve uhvatija projektiranja crkvi. Naravno da ima i pozitivnih primjera. Jedan bi trebao bit (kako kažu) projekt bazilike Gospe od Otoka u Solinu. Arhitekt je sve projektira uz pomoć liturgičara. Sve je puno simbolike i po "zakonu".