Grandiozna građevina

Grandiozna građevina. Zamišljena  harmonija prostora, a čarolija bi se trebala dogoditi prilikom prelaska dnevnog svjetla u tamu. Puno stakla. Željezo, a ponosno je ukomponirano puno novog modernog materijala.  Visoki lukovi izvučeni u detalju.

„Izvrsno,“ rekoh: „Ali moj Krist mora biti u centru crkve jer vidim svašta nešto, a ništa konkretno na tom djelu što bi trebao sličiti oltaru.“

„Hm, to je problem, zamišljene su stolice na oltaru. Nizale bi se hijerarhijski po činu i stanju, plus prekrasno se uklapaju za dugačkim stolom sve crveno i u paru.“

Da lijepo se uklapaju složih se, ali moj Krist mora biti u centru, a ne čovjek ponovno sam zaključio.

„Nego puno je otvorena prostora, nikako nemogu shvatiti gdje je predviđen križ. On je u pravilu uvjek baš tamo u centru podignut.“

 „E vidiš to je ono najvažnije. Križ bi poremetio svaku mirnoću i ravnotežu, a pogotovo smirujuću sliku prozora na vertikali.“ 

„Ali križ jest ravnoteža i po horizontali i vertikali, predstava najsmirenijeg čovjeka ikad prikazanog u takvom stanju,“ odvratih.

„Ma zaista jest ali to bi nam skroz poremetilo ideju prelaska svjetla u tamu.“

Pomislih, Bože budaletine,  za časne slike ni pitati neću. No moj sugovornik arhitekt me sam već prekinu zaključkom: „Sigurno se pitaš za umjetnički odnosno slikovni prikaz“ „Da jesam, samo one vjerovatno nisu predviđene“  rekoh. 

„Da kako si znao“ oduševljeno me upita? 

Odmahnuh rukom. No on je već nastavio, kako su predvidjeli stalke za izlaganje umjetničkih djela umjesto stalne postavke, jer šteta je da ovakav prostor ne bude iskorišten i za druge aktivnosti. Sam je zaključio kako je to i genijalna ideja na koju je došao sa čak skupinom kolega. 

Pokušah se pobunit mišljenjem kako liturgijska umjetnost ne bi trebala biti radi umjetnosti već radi uzvišenijeg cillja. No za mog sugovornika su to već bile sfere koje nije mogao razumjeti pa je već objašnjavao harmoniju i sklad stolica koje su trebale biti poredane u jednom dugačkom valu koji bi se naizgled njihao po prostoru, a spajao se  sa stolicama na oltaru. Međutim neki redovi su skroz uopće izgubili vidik prema tome prostoru što bi trebao ličit oltaru, no to očito nije bio problem. Važno je da izgleda kao barka na valu.

Nakon oduševljene prezentacije oči uprte u me u iščekivanju kritika. Izvadih iz đepa mobitel i pokazah mu šutke sličicu kapele od pet kvadrata što već stoljećima stoji gore u jednom gaju. I Žrtvenik bijaše obučen za još jednu Žrtvu, čak će po običaju davnom i milodare kupit „Na čast Oltaru“

Gledajuć sliku reče: „Nikad ni jedan arhitekt nije i neće nadmašiti djelo što ga je učinio ovaj narodni majstor. On je se morao voditi idejom većom od prelaska svjetla u tamu. Ja sam tražio smiraj i harmoniju prostora, no kako otkriti element koji takvo što daje?“ 

I zaista bijaše to grandiozna građevina i prekrasni lukovi iscrtani čak i u detalju. Samo imala je jednu jedinu ali temeljnu manu, Krist nije nikako bio ucrtan u planu. I složismo se: Bit će to izvrsna koncertna dvorana. 

(Miroslav Novaković)

.