Ovu temu je najlakše započeti stihovima Boba Dylana iz njegove pjesme ''Serve Somebody'' koji kažu: ''Možda će to biti đavo, možda Bog, ali nekome služiti moraš...'' Jesmo li se ikada zapitali kome otvaramo vrata svojih duša???
Sa sigurnošću možemo reći da su danas ljudi u jednom čudnom odnosu spram duhovnošću. Dešava se jedna velika kriza vjere, jedna teška erozija duhovnosti. To je sasvim vidljivo i zabrinjavajuće. Ljudi gube vodstvo, odlučuju odmaći se od onoga što oni smatraju ''okovima'' prošlosti i krenuti na neki ''vlastiti put duhovnosti'', točnije rečeno duhovnosti mimo Crkve, a onda ni ne znajući odlaze pod autoritet nekih drugih vođa, gurua, proroka i poslanika koji ih vode na jedan novi put, put k samome Đavlu. O tome se da napisati mnogo toga i sigurno će biti prilika za to, ali ovdje bih se htio osvrnuti na onu bolest duhovnosti koja Crkvu, a i društvo kao cjelinu pogađa oduvijek rekli bi smo, a to je praznovjerjem obilježen put ka ''lažnim prorocima''. Zapitamo li se ikad tko su oni kuda nas vode i zašto tako lako padamo pod njihov utjecaj?
Definiciju ''lažnog proroka'', po nekima, nije tek tako lako dati. Po njima, uvijek treba provjeriti šta ili ko stoji iza tih ljudi, kakve su uistinu njihove namjere, kojim metodama se služe i kuda nas oni vode. Neki
drugi sasvim olako pod tu definiciju guraju sve one koji su drugačiji, pa čak i one koji regularno djeluju u samoj Crkvi, a makar i prividno, izlaze izvan definicije ispravnosti nauka koji je dozvoljeno slijediti. Dakle, možemo primjetiti da stvar zaista nije jednostavna.
Sa sigurnošću možemo reći da su danas ljudi u jednom čudnom odnosu spram duhovnošću. Dešava se jedna velika kriza vjere, jedna teška erozija duhovnosti. To je sasvim vidljivo i zabrinjavajuće. Ljudi gube vodstvo, odlučuju odmaći se od onoga što oni smatraju ''okovima'' prošlosti i krenuti na neki ''vlastiti put duhovnosti'', točnije rečeno duhovnosti mimo Crkve, a onda ni ne znajući odlaze pod autoritet nekih drugih vođa, gurua, proroka i poslanika koji ih vode na jedan novi put, put k samome Đavlu. O tome se da napisati mnogo toga i sigurno će biti prilika za to, ali ovdje bih se htio osvrnuti na onu bolest duhovnosti koja Crkvu, a i društvo kao cjelinu pogađa oduvijek rekli bi smo, a to je praznovjerjem obilježen put ka ''lažnim prorocima''. Zapitamo li se ikad tko su oni kuda nas vode i zašto tako lako padamo pod njihov utjecaj?
Definiciju ''lažnog proroka'', po nekima, nije tek tako lako dati. Po njima, uvijek treba provjeriti šta ili ko stoji iza tih ljudi, kakve su uistinu njihove namjere, kojim metodama se služe i kuda nas oni vode. Neki
drugi sasvim olako pod tu definiciju guraju sve one koji su drugačiji, pa čak i one koji regularno djeluju u samoj Crkvi, a makar i prividno, izlaze izvan definicije ispravnosti nauka koji je dozvoljeno slijediti. Dakle, možemo primjetiti da stvar zaista nije jednostavna.
Isus nas ne ostavlja bez poduke ni u ovom slučaju. U Svetom Pismu sasvim jasno piše mjerilo kojim ćemo, bilo prave, bilo lažne, učitelje mjeriti. Isus kaže: ''Prepoznat ćete ih po plodovima'' (Matej 17, 16). Međutim, veoma često mi te plodove uopće ne gledamo, više vjerujemo svojim slabostima nego Riječi Božjoj. Ovdje se ne možemo braniti nekom naivnom ''ljudskom'' slabošću, ipak je u pitanju ogroman nedostatak vjere u Boga. Kako drugačije objasniti činjenicu da ponekada Isus prestaje biti dovoljan. Ljudi se okreću kojekakvim nadri-iscjeljiteljima, gatarama, guruima, šamanima, ''instant spasiocima''... Dakle, postoje situacije kada ljudi ostavljaju Krista da bi privremeno ili trajno slijedili nešta drugo. Vrlo često to čine iz neznanja, ali nisu rijetki ni slučajevi, posebno kod mlađih ljudi, kada se svjesno nastoji otići u neku krajnost što dalju od Crkve.
Sve češće danas čujemo onu izreku ''čovjek u problemima se za svaku slamku hvata'', ona ponekad stoji kao izgovor iza mnogih oblika napuštanja Krista u potrazi za ''izlazom'' iz teške situacije. Vrlo često je tu riječ o bolesti, pa ljudi umjesto prepuštanja sebe Božjoj providnosti i ljudima kojima je Bog darovao dar liječenja, dakle pravim lječnicima, odlaze kod kojekakvih šamana, magičara ili naprimjer što je veoma često u Bosni, kod muslimanskih hodža i uzimaju neke zapise, narukvice, hamajlije... Treba biti realan pa reći da to nikom ništa dobra donijelo nije, ako oduzmemo eventualni ''placebo efekat'', napretka nema. Međutim, ljudi će i dalje nastaviti zaobilaziti Krista i tražiti usluge sličnih ''iscjelitelja''. Pod opravdanjem ''hvatanja za slamku'' ide se još i puno dublje, u crnu magiju, u različite obrede, rituale i vjerovanja koja su apsolutno nespojiva s kršćanstvom. Nije tu stvar samo ljudske slabosti nego upravo jedne teške krize vjere. Pa zar čovjek koji istinski vjeruje u Krista može vjerovati da postoji neko još jači i moćniji od Njega? Nije li nam sam Krist poručio ''Ja sam put, istina i život'' (Ivan 14, 6)? Nema dakle alternative, pa zašto onda napuštati taj put i ići nekim drugim stranputicama?
Sve češće danas čujemo onu izreku ''čovjek u problemima se za svaku slamku hvata'', ona ponekad stoji kao izgovor iza mnogih oblika napuštanja Krista u potrazi za ''izlazom'' iz teške situacije. Vrlo često je tu riječ o bolesti, pa ljudi umjesto prepuštanja sebe Božjoj providnosti i ljudima kojima je Bog darovao dar liječenja, dakle pravim lječnicima, odlaze kod kojekakvih šamana, magičara ili naprimjer što je veoma često u Bosni, kod muslimanskih hodža i uzimaju neke zapise, narukvice, hamajlije... Treba biti realan pa reći da to nikom ništa dobra donijelo nije, ako oduzmemo eventualni ''placebo efekat'', napretka nema. Međutim, ljudi će i dalje nastaviti zaobilaziti Krista i tražiti usluge sličnih ''iscjelitelja''. Pod opravdanjem ''hvatanja za slamku'' ide se još i puno dublje, u crnu magiju, u različite obrede, rituale i vjerovanja koja su apsolutno nespojiva s kršćanstvom. Nije tu stvar samo ljudske slabosti nego upravo jedne teške krize vjere. Pa zar čovjek koji istinski vjeruje u Krista može vjerovati da postoji neko još jači i moćniji od Njega? Nije li nam sam Krist poručio ''Ja sam put, istina i život'' (Ivan 14, 6)? Nema dakle alternative, pa zašto onda napuštati taj put i ići nekim drugim stranputicama?
Ono što je iznenađujuće je apsurdna situaciju u kojoj mnoge modernističke struje u Crkvi, koje sebe nazivaju ''progresivistima'' ili ''naprednima'', svojim sinkretisktičkim propagiranjem univerzalnosti religija idu čak i na ruku ovom sujevjeruju, tako da zbunjeni vjernici ako s oltara čuju sasvim slobodnu interpretaciju ideje da su sve religije prave i svi putevi prema Bogu pravi, dobijaju ohrabrenje i odlaze na jogu, reiki seanse, transcendentalnu meditaciju... Ukratko, na velika vrata se u Crkvu uvodi duh ''New Agea''. Dakle javlja se apsurd: oni koji sebe zovu ''naprednima'', koji tradicionalne vjernike nazivaju ''nazadnima'', indirektno ohrabruju lutanje vjernika iz okrilja duha Crkve u kojekakve primitivne oblike duhovnosti koji za vjernike mogu biti opasni ne samo u duhovnom nego i psihološkom i sociološkom smislu, a u tim lutanjima ljudi redovito ostaju izgubljeni, razočarani i nerijetko praznih džepova.
Vi dakle, ljubljeni pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni bludnjom razularenika, otpali od svoje postojanosti. (2 Petrova 3,17)
Vladimir Fučec
.
Nema komentara:
Objavi komentar