Gospodine, proničeš me svega i
poznaješ (Ps 139, 1). Vedar je to usklik psalmista koji hvali Boga
zbog njegova sveznanja. Zbilja, postoji netko tko zna sve, baš sve o
čovjeku, o svemu što radi ili pokušava napraviti, o svemu što misli,
doživljava, o svemu što otkriva pred drugima ili pokušava skriti. Iz
perspektive današnjeg svijeta moglo bi se reći: pomalo frustrirajuće!
Čovjek toliko vremena ulaže u nastojanje da pred drugima pokaže lice
koje će im se svidjeti, a da prikrije ono čega se stidi ili što bi ga
moglo učiniti ranjivim. Pa čak i sada u vrijeme korizme, kad bi maske
trebale padati, a istina zasjati s lica, čini se da je ipak lakše
prihvatiti se odricanja stvari i hrane negoli prihvatiti samoga sebe u
svojoj slabosti i izgubljenosti.
A uzalud! Koliko god se trudio, čovjek se
ne može skriti. Ne zauvijek. I ne od istine. Tu i tamo mu uspije
zametnuti trag, ali ona uvijek iziđe na vidjelo, na ovaj ili onaj način
pa ponekad i iznenadi čovjeka koji je onda ne prepozna i pita se što mu
se to događa?
A psalmist kliče: Bogu hvala! »Gospodine, proničeš me svega i poznaješ...«
Ma ima netko pred kime ne treba ulagati
silan napor da bi se postao netko drugi koji će biti prihvaćen, priznat,
voljen. Postoji netko tko čovjeka poznaje bolje od njega samoga i tko
ga prihvaća takvog kakav jest, koliko god to ponekad zvučalo kao pobožna
i utješna fraza. Jer ne može biti drukčije s onim koji je Ljubav i jer,
ma što god čovjek učinio, kamo god pobjegao, u što se god zamaskirao i
ondje je pred Božjim licem, držan i čuvan, ni najgora tama ga ne može
sakriti.
Frustrirajuće? Baš suprotno,
oslobađajuće! Biti svoj u poniznosti pred Stvoriteljem, pred onim koji
svoje stvorenje »poznaje u dušu«, pred kojim nema prijevare, koji
poznaje srce čovječje i njegove želje i kojega ne treba moliti za pomoć,
nego naprotiv, samo je prihvatiti jer je pružena i prije nego li je
zatražena. Naravno, ako je se zna prepoznati, u istini i poniznosti.
Olakšavajuće i oslobađajuće!
Patricija Brdar
.
Nema komentara:
Objavi komentar