Katolike grada Sarajeva u subotu je iznenadila tužna vijest o smrti svećenika fra Slavka Topića, koji je preminuo u 79-oj godini života nakon operacije srca na Kliničkom centru Koševo. U ova dva dana to su objavili brojni crkveni portali, uglavnom pišući o tome gdje je rođen i gdje je djelovao. Ja ovdje ne bih mnogo o tome. Napisao bih samo ono što je jednom davno jedna baka rekla za nekog drugog preminulog fratra; ''Rođen je u Bosni, a djelovao je u ljudskim srcima''. Ova rečenica precizno opisuje ono što je fra Slavko u stvari bio - Bosanski fratar i misionar ljudskih srca. To je prepoznao čak i Vatikan, te je papa Franjo prije tri godine njega i fra Josipa Ikića imenovao ''Misionarima milosrđa'. Uspomena na njega najviše će se očitovati kroz njegovu duhovnost, ljudskost i glazbu.
Fra Slavko je bio duhovnik u pravom smislu te riječi. Njegove propovijedi slušale su se bez daha. Svaka riječ je bila puna Duha Svetoga. Brojni ljudi su svakodnevno dolazili kod njega na ispovijed i duhovni razgovor. Bio je strog ispovjednik, ali nije to bila osuđujuća, već pravednička strogoća. Grijeh je nazivao pravim imenom - grijehom, međutim nikada nikoga nije osuđivao, nego je pun blagosti pozivao na radost i obraćenje. Za pokorničku molitvu uvijek bi dao neki od desetaka krunice. Upravo krunica je u životu fra Slavka Topića imala posebno mjesto i rijetko kad bi ga netko vidio bez nje u ruci. Uvijek je molio. Neki kažu da je bio egzorcist, čuo sam iz više izvora priču da su se jednom prilikom prozori crkve Uznesenja Marijina u Olovu zatresli kada je nad opsjednutom osobom molio molitve otklinjanja. Nije se bojao Zloga, često je znao reći da Sotona treba njega da se boji jer je Kristov.
Fra Slavko je bio nadareni skladatelj, profesor glazbe, koju je, nakon doktorata u Njemačkoj, godinama predavao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Mnogi ne znaju da je skladao brojne pučke pjesme, a posebno bih istaknuo: O Gospo Olovska bezgrešna blaga (posvećena Gospi Olovskoj) i U Šibeniku gradu krasnom (posvećena sv. Nikoli Taveliću). Trudio se bogatstvo crkvene tradicije očuvati od zaborava i mlade ljude zainteresirati za nju. Ovdje ne mislim samo na glazbenu tradiciju nego i liturgijsku. S posebnom radošću je dočekao papin motu proprio Summorum Pontificum, koji svećenicima ponovo daje pravo slobodno služiti misu po starom obredu, te ju je već 2011. celebrirao skupini studenata iz Sarajeva tijekom jednog hodočašća u Olovo. Ostala mu je neostvarena želja služiti u crkvi Sv. Ante na Bistriku veliku pjevanu misu po tridentinskom obredu.
Fra Slavko je bio dobar čovjek. Ponizan, velikodušan, upravo onakav kakav bi svaki franjevac, pa rekao bih i svaki vijernik trebao biti. Nije imao mnogo u materijalnom smislu, ali pomagao je kako god je mogao. Ljudi različitih konfesija, čak i oni koji ne vjeruju, rado bi s njim porazgovarali. Često se moglo čuti da netko kaže; ''fra Slavko moli za mene'', a on bi odgovorio ''Molit ću'' i molio je istinski. Bio je dobronamjeran prema svakome, ali nisu svi bili dobronamjerni prema njemu. Bilo je, čak i među subraćom fratrima, onih koji su ga ismijavali. Svojim poganim jezicima bi njegovu duhovnost nazivali fanatizmom, a njegovu dobrotu naivnošću. Međutim, nije se on mnogo obazirao na to, znao je opraštati. Bog mu je dao i taj dar.
Dragi naš fra Slavko, neka te Svevišnji primi u Kraljevstvo svoje. Počivao u miru.
Vladimir Fučec
Nema komentara:
Objavi komentar